U ljeto 1991. Sekretarijat za društvene djelatnosti bivše Općine Slavonski Brod, kojemu je na čelu bio mr.sc. Mato Artuković, formirao je Komandu saniteta za bivšu općinu. Načelnik saniteta postao je ravnatelj Medicinskog centra prim.mr.sc. Ivica Balen, dr.med.; referent za zdravstvo prim.dr.sc. Dragica Bistrović, dr.med.; referent za epidemio-logiju dr. Marica Miletić-Medved, koja je uz veterinare bila zadužena i za sanitarnu inspekciju. Ovaj je štab imao zadatak da formira vojni sanitet i osigura koordinaciju između vojnog i civilnog saniteta.

Tijekom ljeta su ratna djelovanja u Hrvatskoj postajala sve intenzivnija i zahvatila većinu mjesta u Slavoniji, a posebice Vukovar, Vinkovce, Osijek, Novu Gradišku, Pakrac i Lipik. Razaranje tih gradova, kao i rušenje bolnica u njima učinili su od Brodske bolnice veliku pozadinsku bolnicu, koja je primala znatan broj ranjenih, ali i velik broj bolesnika koji nisu mogli ići na liječenje u svoje gradove. Dok su trajale pripreme za širenje rata prema ovom području, trebalo je stalno povećavati broj kreveta u Bolnici, tako da je krajem 1991. i početkom 1992. u Bolnici povremeno bilo i po 1150 bolesnika dnevno. Istovremeno, značajan dio visokostručnog i srednjeobrazovanog kadra raspoređen je za potrebe Zbora narodne garde, Hrvatske vojske i Specijalne policije.

U 108. brigadu Hrvatske vojske bili su raspoređeni tijekom 1991. dr. Boris Hrečkovski, dr. Drago Prgomet, dr. Dražen Kvesić, dr. Tomislav Vlainić, dr. Dinko Novaković, dr. Vinko Bebek, dr. Ninoslav Ljubičić, dr. Tatjana Čaldarević i dr. Marinko Dikanović. Prvi načelnik saniteta u 108. brigadi bio je dr. Šimo Beneš, ali ga je već nakon mjesec dana naslijedio dr. Boris Hrečkovski. Tijekom 1992., u 108. brigadu bili su raspoređeni dr. Marica Knežević i dr. Siniša Šefer.

U 139. brigadu Hrvatske vojske, tijekom 1991., raspoređeni su dr. Božidar Karlović, dr. Marcel Marcikić, dr. Dragutin Bitunjac, dr. Milan Bitunjac i dr. Mirko Duspara, a tijekom 1992., dr. Mirko Matić i dr. Marica Knežević. Načelnik saniteta u 139. brigadi bio je dr. Božidar Karlović.

Nakon osnivanja 157. brigade Hrvatske vojske u nju su raspoređeni dr. Mato Đaković, dr. Đuro Miškić, dr. Miroslav Aberle, dr. Marino Hanih, dr. Miljenko Marinić, dr. Marijan Balen, dr. Stjepan Kovačević, dr. željko Blažević te dr. Branko Stilinović. Načelnik saniteta 157. brigade bio je dr. Mato Đaković. U akcijama Specijalne policije tijekom 1991., sudjelovali su dr. Vladimir Jerković, dr. Ivo Pajić, dr. Željko Šarčević, dr. Mladen Zemba, dr. Tadija Mustapić, dr. Mirko Matković, dr. Antun Pitlović, dr. Željko Blažević, a kasnije dr. Josip Šapina, dr. Boro Grubišić, dr. Josip Jelić, dr. Ivan Lucić, dr. Mirko Duspara, dr. Blanka Sabolić-Körmendy.

Osim toga na raspolaganju Kriznom stožeru zdravstva kao trajno dežurstvo tijekom 1991. za potrebe kirurško-anestezioloških ekipa, javili su se dr. Gordana Perić, dr. Davorin Đanić, dr. Draško Aničić, dr. Ivica Balen, dr. Senka Fačini, dr. Jasminka Kopić, dr. Slavica Marinović, dr. Krešimir Raguž, dr. Zoran Perušinović, dr. Marica Teskera, dr. Tomislav Teskera, dr. Martin Vinković, dr. Božo Vujeva, dr. Đeiti Prvulović, dr. Davor Jelić, dr. Ivo Bogdanović, dr. Martin Baričić, dr. Ferid Latić, dr. Božo Lončar. Zadnje dvije godine rata još su u vojsku raspoređeni dr. Zvonko Mahovne i dr. Vaso Žarkić te dr. Ivo Matić. Dr. Aleksandar Jelen je tijekom 1991. godine interventno obilazio zapadno Slavonsko bojište kao psihijatar za rad s borcima na terenu.

Ukupno je za potrebe Hrvatske vojske raspoređeno 34 liječnika iz Medicinskog centra te 10 liječnika za potrebe Specijalne policije, 25 srednjemedicinski obrazovanog kadra za potrebe Hrvatske vojske, 8 medicinskih tehničara za potrebe Specijalne policije, te 5 vozača za potrebe Hrvatske vojske i Specijalne policije, uz 52 djelatnika drugih profila, što znači da je za potrebe Hrvatske vojske i policije raspoređeno oko 150 djelatnika Medicinskog centra. Tako su u svim brigadama bili prisutni brodski liječnici, koji su bez zapreka mogli održavati trajni kontakt i suradnju sa svojom ustanovom.

Kako se Bolnica nalazila između dvije fronte u Slavoniji, a u to vrijeme uglavnom izvan dometa neprijateljske artiljerije, često se događalo da ranjenike s vinkovačkog ili gradiškog bojišta dopremaju izravno u brodsku Bolnicu, pogotovo ako se radilo o ranjenicima iz brodskih brigada. Veći dio ranjenika primljen je kao premještaj iz bolnica u Vinkovcima ili u Novoj Gradiški gdje su bili hitno operirani. Kako je vrijeme odmicalo postajalo je sve jasnije da se neće moći izbjeći rat u Bosni, što je ubrzalo pripreme i za rat na našem području.

Stalno se pojačavala zaštita podrumskih prostora i drugih radnih prostora Bolnice drvenim gredicama, vrećama pijeska i željezničkim pragovima. Prizemlja i podrumi južne strane svih zgrada u cjelini, zaštićeni su maksimalno koliko je to bilo moguće. Negdje je to bilo dovoljno za zaštitu od izravnih pogodaka, a negdje samo za zaštitu od sekundarnih projektila ili minobacačkih granata manjih kalibara. Bitno je u svemu bilo stvoriti psihološko stanje kod ljudi da mogu što mirnije raditi, svjesni toga da je ta zaštita relativna, a daleko od dovoljnog za rakete, avionske bombe ili veće kalibre topova i tenkova. Moralo se naravno računati i na sreću, jer se bez velikih rizika ionako nije moglo organizirati posao u ratnim okolnostima.

Zbog čestih avionskih napada i uzbuna kojima su bili izloženi grad i okolna sela, i tada se pet tjedana radilo u podrumu, što je bilo dragocjeno iskustvo, jer je već tada značajan broj operacija obavljen u improviziranim podrumskim uvjetima, a ne u normalnim operacijskim dvoranama na trećem katu zgrade Kirurgije.

Krajem 1991., oko 15 km sjeverno od Broda u Dilj-gori, u selu Glogovici dobro zaštićenom brdima prema jugu, adaptirana je stara škola za potrebe evakuacijske ratne bolnice. Tamo je postavljeno 40 bolničkih kreveta, a napravljena je i mala operacijska sala, uveden je vodovod, centralno grijanje i telefon uz uređenje sanitarnih čvorova.

Taj je objekt kasnije bio od velike pomoći jer se u njega u svako doba dana i noći moglo premjestiti dio ranjenika kada se pojavio nedostatak mjesta u podrumskim prostorima ili kada se pripremao transport u druge bolnice.