Početak rata u Bosanskoj posavini naglo prekida ulogu pozadinske bolnice i gotovo preko noći stavlja cijelu Općinu Slavonski Brod i Medicinski centar u neposrednu blizinu bojišnice, što će potrajati gotovo sedam mjeseci. Bilo je to vrlo intenzivno sučeljavanje s velikim brojem mrtvih i ranjenih među vojnicima, među civilima i među djecom. U jutarnjim satima 25. ožujka 1992., pala je prva granata na ogradu Bolnice u neposrednoj blizini glavnog ulaza. Toga dana moralo se otpustiti gotovo 600 bolesnika i kompletnu Bolnicu preseliti u zaštićene prostore, uglavnom u podrum. Tako se počelo raditi s prosječno 400 do 420 kreveta dnevno, od kojih je više od 300 bilo u funkciji ratnih ozljeda, a svi ostali služili su se ostatkom od stotinjak kreveta.

Odmah je organizirana Prijemno-trijažna ambulanta na ulaznoj rampi, koja je srećom bila dobro zaštićena jer je okrenuta prema sjeveru, a sva granatiranja grada i Bolnice dolazila su s juga i preko rijeke Save. Na toj Prijemnoj ambulanti dežurao je iskusan kirurg uz dva liječnika opće medicine. Za te su potrebe aktivirani umirovljeni kirurzi dr. Stanko Brunčić i dr. Dragutin Miškić te umirovljeni ginekolog dr. Dragutin Hausknecht. Odmah uz ambulantu bio je dijagnostički centar s dežurnim rentgenolozima i inženjerima medicinske radiologije, koji su mogli napraviti hitne Rtg snimke ili hitni CT pregled. Hitni ultrazvuk i hitnu endoskopiju radili su dežurni internisti. Iz prijemne trijažne ambulante ranjenici su upućivani u dva smjera: u Kiruršku ambulantu svi lakši ranjenici za koje se očekivalo da će biti dovoljan samo ambulantni kirurški tretman, a teži ranjenici su upućivani u reanimacijsku prijemnu ambulantu gdje je stalno bio dežuran anesteziolog i ostalo reanimacijsko osoblje. Ovdje se odlučivalo ide li ranjenik odmah u kiruršku salu na hitnu operaciju ili se upućuje na reanimacijski postupak na Intenzivnu njegu.

U podrumskim prostorima adaptirano je 6 operacijskih sala s osam stolova, dok je jedna sala s jednim stolom adaptirana u prizemlju u prostoru Ortopedske ambulante. Sve je bilo kompletirano s kirurškim timovima, anesteziolozima i srednjim medicinskim kadrom, tako da se odjednom moglo raditi na svih devet operacijskih stolova.

Operacijski timovi su bili polivalentno sastavljeni, a operaciju je vodio onaj kirurg čije je područje najjače bilo zahvaćeno ozljedom. Abdominalni kirurg kod ozljeda u trbuhu, vaskularni kirurg kod povreda krvnih žila, traumatolog ili ortoped kod ozljeda kostiju ili lokomotornog aparata, a neurokirurg kod ozljeda CNS-a. Posebno su bili organizirani otorinolaringološki, oftalmološki i urološki timovi, ili su se kolege iz tih timova skupa s ginekolozima pridruživali kao asistenti kod svih vrsta operacija.

Broj ranjenih je bio svaki mjesec sve veći. Obično se radilo na gotovo svim operacijskim stolovima i po 16 do 20 sati dnevno, a bilo je dana kada je napravljeno i blizu stotinjak operacija u općoj anesteziji za 24 sata. Kako su kompletne ekipe bile podijeljene u dvije smjene, od kojih je jednu vodio dr. Vladimir Jerković, kao rukovoditelj Kirurgije, a drugu dr. Krešimir Raguž, kao njegov zamjenik, radilo se 24 sata sa 24 sata odmora nakon toga. Posao je bio organiziran po smjenama ali se obično nastojalo nekoliko smjena spojiti zajedno, kako bi se prorijedilo dolaske i odlaske na posao i time smanjila opasnost. Velik je dio sestara premješten s konzervativnih struka na njegovanje ranjenika, a dio Internog odjela služio je za liječenje onih ranjenika koji nisu bili predviđeni za transport u druge ustanove, već se očekivalo da bi mogli u kućnu njegu nakon kraćeg bolničkog liječenja.

Do ljeta 1992. radilo se na sličan način, ali su nakon nekoliko mjeseci intenzivnog rada tijekom 1992. nastupili znaci umora, a bilo je jasno da nema brzog završetka rata. Velike oscilacije u broju ranjenih po mjesecima, danima ili satima, značajka su svih ratnih zbivanja. Bilo je mjeseci s preko 1000 ranjenih u mjesecu, ili dana sa preko 100 ranjenih, ali ipak je najteže kada unutar sat ili dva vremena dođe tridesetak ranjenika koji svi zahtijevaju hitni reanimacijski ili kirurški postupak.

Tijekom najteže ratne 1992. u Općoj bolnici "Dr. Josip Benčević" je napravljeno oko 9800 ratno- kirurških operacija kod oko 5678 ranjenika. Vidljivo je da je od svibnja do listopada 1992. svakog mjeseca primljeno oko 900 ranjenika. Mnogi od njih operirani su više puta u općoj anesteziji, a manji je broj samo ambulantno operiran ili kirurški obrađen. Posebice teški mjeseci bili su svibanj i kolovoz kada je broj ranjenih prešao 1000.

Ponekad je međutim dan sa 40 ranjenih bio znatno teži od onoga s blizu 100, jer to ovisi o težini ranjenika i, naravno, dnevnom rasporedu, jer kad dođe 15 ranjenih u pola sata, onda je potrebna jako dobra organizacija i trijaža da bi se svima na vrijeme pružila adekvatna pomoć. U prosjeku je oko 15% ranjenika liječeno u intenzivno-anesteziološkoj jedinici, što ne znači da su svi koji su trebali biti intenzivno liječeni mogli biti smješteni u toj jedinici, već je dio teško ranjenih liječen i izvan te jedinice kod tima za intenzivno liječenje. Broj mjesta je bio limitiran a često gotovo popunjen. Imali smo oko 15 mjesta s ukupno 10 respiratora u funkciji. Koliko je velik bio operativni program dobro ilustriraju brojke za neke vrste operacija. Tako je napravljeno 383 anastomoza krvnih žila, implatirano je 589 vanjskih fiksatora zbog ozljeda kostiju. Napravljene su 174 kraniotomije, uz 682 eksplorativne laparatomije, uz oko 160 ozljeda jetre, 240 torakocenteza i 178 torakotomija.

Na Otorinolaringologiji je napravljeno 1150 ratno-kirurških operacija, a na Okulistici 210 operacija. Tijekom rata smrtnost u bolnici iznosila je 2,58% od ukupnog broja ranjenih ali ako se uzmu u obzir samo hospitalizirani ranjenici onda je smrtnost bila 4,5%. Od ukupnog broja ranjenih u bolnici je umrlo 189 ranjenika.

Veliku obavezu i veliki posao u najtežim, vrlo opasnim okolnostima, morali su obaviti patolozi dr. Mato Vukelić, dr. Tratinčica Jakovina i dr. Krunoslav Jakovina jer je sudsko- medicinski trebalo pregledati 867 poginulih, koji su s ratišta ili s područaja grada i općine, mrtvi dopremljeni u našu Bolnicu.

Od ukupnog broja žrtava dopremljeni tijekom 1992. u Opću bolnicu "Dr. Josip Benčević", bilo je čak 789 mrtvih. Među žrtvama 70,3% su bili vojnici HV i HVO, 22,1% su bili odrasli civili, a 4,6% su bili djeca, dok 3% poginulih nije identificirano. Uzroci smrti su u 74,9% bile eksplozivne rane od raznih vrsta granata, u 22,1% strijelne rane, u 2,2% nagnječenja i u 0,6% opekline.

Kod 31,5% poginulih uzrok je bio pogodak u glavu, kod 4,1% u vrat, 23,1% u prsni koš, 9,2% u trbuh, 3,5% u ekstremitete, a kod 28,8% uzrok je bila teška politrauma odnosno višestruki pogoci u razne dijelove tijela.

Vrlo važna točka u organizaciji liječenja bila je posebna Ambulanta za hitni prijem najtežih ranjenika koju je vodio anesteziolog (organizirana u prostoru Urološke ambulante), a odmah do nje Jedinica za intenzivno liječenje smještena na Ortopediji (radi centralnih plinova), u kojoj se radilo na 12 do 15 pa i 20 kreveta uz 10 respiratora. U toj je Jedinici tijekom rata liječeno oko 1300 ranjenika, a taj su posao tijekom najteže 1992. godine radili pod voditeljstvom dr. Josipa Jelića sljedeći liječnici: dr. Slavica Marinović, dr. Vesna Kodžoman- Hečimović, dr. Mirko Matković, dr. Željko Šarčević, dr. Blanka Sabolić-Körmendy, dr. Jasminka Kopić, dr. Mladen Zemba, dr. Marica Teskera, dr. Ivan Lučić, dr. Nevenka Domazet i dr. Gordana Perić.

Prosječno je 32% ranjenih liječeno krvlju i krvnim derivatima. Istovremeno je bio znatno povećan rad s davateljima, pa je npr. tijekom 1992., prikupljeno u našoj Transfuziji dvostruko više krvi nego 1990. Bolesnici, koji su liječeni transfuzijama, prosječno su liječeni sa 7,4 doze krvi po ranjeniku. Dnevne rezerve krvi cijeli rat su povećane za 25% i obično su iznosile oko 500 doza, kako bi se moglo uvijek imati krvi na raspolaganju. Vrlo značajna je bila dobra suradnja s Republičkim zavodom za transfuziologiju, te okolnim bolnicama u Slavoniji, koje su cijelo vrijeme rata značajno pomagale i u ovom segmentu. Služba je zahvaljujući dr. Marici Piplović i dr. Berki Mujčin-Miletić u najtežim ratnim okolnostima radila osim za potrebe ratne kirurgije, i sve drugo što je bilo potrebno. Tako su cijelo vrijeme radili i Imunohematološki laboratorij i Odjel za koagulaciju, uz praćenje svih bolesnika kao u mirnodopskim uvjetima.

Konzervativna medicina je u najtežim ratnim uvjetima smanjila svoje kapacite na trećinu normalnog stanja. Zarazni odjel i Pulmologija radili su u zaštićenim prostorima u zgradi za zarazne bolesti, Dječji odjel je premješten u podrum, a Interni odjel je zadržao samo sjeverno krilo zgrade u kojoj se i inače nalazi. Rodilište i Ginekologija također su radili samo u podrumu.

Neuropsihijatriju se, kao što je već spomenuto, zajedno s Dermatovenerologijom moralo premjestiti u selo Grabarje. Hemodijaliza je uz velik rizik (jer je okrenuta prema jugoistoku) radila sve dok nisu počeli češći pogoci u bolnički krug i u bolničke zgrade, kada je glavnina odjela s osobljem premještena u Bolnicu Slavonska Požega. Od kolovoza su drugi bolesnici, koji nisu mogli biti prihvaćeni u Požegi, bili premješteni, i to u Osijek 19 bolesnika, Varaždin 13 bolesnika u Koprivnicu 9 bolesnika, Zagreb 2 bolesnika, te po jedan bolesnik u Rijeku i Šibenik. U Medicinskom centru Požega osigurali su cijelu smjenu za bolesnike, ali su uz to osigurali i smještaj medicinskog osoblja, što je bila posebice velika pomoć medicinskim sestrama, jer im je osiguran smještaj zajedno s djecom, tako da su i djeca imala sigurnost kako bi majke mogle mirnije raditi svoj posao.

Mora se napomenuti da je u prvoj fazi rata Hemodijaliza prihvatila velik broj bolesnika iz Vinkovaca, Đakova, Gradiške i Vukovara, a kasnije i iz Bosne s područja Odžaka, tako da su dio 1991. pa do kolovoza 1992. radili u 4 smjene 24 sata dnevno bez prestanka, a mjesečno je broj hemodijaliza narastao na 1150. Sav taj posao obavljalo je samo tri liječnika specijalista i 14 medicinskih sestara i tehničara.

Nakon premještaja u podrum, Dječji odjel je reduciran na svega 15 do 20 kreveta i samo 3 inkubatora u intenzivnoj njezi. Velik dio sestara premješten je na rad za potrebe Kirurgije. U Bolnicu su se primala samo vitalno ugrožena djeca, a dispanzeri za djecu su radili na rezervnim lokacijama izvan grada. I pored toga što je veći dio djece bio evakuiran iz grada, u Slavonskom i Bosanskom Brodu je ranjeno 215, a poginulo 45 djece.

Cijelo vrijeme dok je grad napadan iz Bosne, postojala je jedna pravilnost u tim napadima koja nam je pomogla da se lakše organiziramo. Napadi su obično počimali ujutro i trajali su s manjim ili većim prekidima preko cijelog dana, dok bi po noći potpuno prestali. Samo zadnju noć prije pada Bosanskog Broda napadi su trajali cijelu noć. Tako se smjena osoblja vršila obično rano u jutro ili u kasnim večernjim satima, da bi se sa što manje rizika moglo doći i otići s posla.

Ranjenike se u evakuacijsku bolnicu ili za transport u druge ustanove, također odvozilo već oko 4 sata ujutro. Tako je bilo prilagođeno i radno vrijeme Praonice, koja je cijelo ljeto i dio jeseni radila samo po noći. Sve to je moglo djelomično smanjiti rizik, jer je većina poslova ipak morala biti obavljena tijekom dana i u najtežim okolnostima. Hitna pomoć je cijelo vrijeme rata radila i išla na sve intervencije, bez obzira na žestinu napada.

Vozni park je transporte i hitne prijevoze radio u svim okolnostima, bez obzira je li bila riječ o prijevozu osoblja, ranjenika ili hrane za evakuacijsku bolnicu u selu Glogovici. Radnici na održavanju su radili neprestano i danju i noću, a poseban problem bio je održavanje velikog broja starih i dotrajalih automobila koji su stalno morali biti u pogonu, jer gotovo da nije bilo dana kada nije trebalo prevesti 30 do 40 ranjenika u druge ustanove ili u evakuacijsku bolnicu. Vozači su istovremeno dežurali na Hitnoj pomoći, a nakon toga bez odmora danonoćno obavljali sve ostale prijevoze, uključujući i transporte ranjenika u Austriju, Njemačku ili kamionske transporte humanitarne pomoći iz drugih država ili drugih krajeva Hrvatske. Vrlo hrabro i uz nadljudske napore oni su odrađivali sav taj posao. Stanovito olakšanje nastupilo je tek u rujnu 1992., kada nam je u pomoć priskočila Hrvatska avijacija, pa se tada znatan dio ranjenika za Zagreb prevozio avionima s aerodroma u Pleternici.

Administrativno je osoblje radilo u smjenama svaki drugi dan po 24 sata, a glavnina posla bila je vezana uz pisanje povijesti bolesti i drugu dokumentaciju vezanu uz ranjenike ili sudski pregledane poginule koji su dopremljeni u bolničku mrtvačnicu. Sve konzervativne struke organizirale su svoj rad u smanjenom obujmu, ali kroz cijelo vrijeme rata bez prekida i zastoja. Jedino se zgradu Neuropsihijatrije morala potpuno evakuirati jer nema podrumskih prostorija i nije mogla biti adekvatno zaštićena, pa je Odjel neuropsihijatrije premješten u Društveni dom u selo Grabarje. Kasnije je na isto mjesto smješten i Odjel za kožne i spolne bolesti. Svi ostali odjeli smješteni su ili u podrumske prostore ili prizemlje i prvi kat zgrade Zaraznog odjela. Slično kao i Reanimacija bila je smještena i Interna, koja je zadržala svoje prostore u sjevernom krilu zgrade na prvom katu uz istu zaštitu kao i u prizemlju. Bilo je važno osigurati da se dijelovi granata ne mogu probiti u sobe, a ujedno da krhotine stakla od bližih detonacija ne mogu nikoga ozlijediti; zato su svi prozori bili obloženi drvenim gredicama i daskama iznutra i izvana.

Primarna zdravstvena zaštita tijekom tih mjeseci 1992., trebala je biti značajno reorganizirana. Jedan dio liječnika premješten je na rad u Bolnicu za potrebe Prijemno- trijažne ambulante. U gradu su radile samo tri ambulante, jedna za područje centra grada, te po jedna za istočni i zapadni dio grada. Ambulante su radile na zaštićenim rezervnim lokacijama, posao se odvijao sa smanjenim intenzitetom, ali svih sedam dana u tjednu. Sve ambulante u selima radile su normalno radno vrijeme, ali uz trajnu pripravnost liječnika i medicinskih sestara. U onim selima koja su napadana granatama iz Bosne, također su ambulante premještene na rezervne, podrumske ili drukčije zaštićene lokacije. Liječnici i srednje medicinsko osoblje primarne zdravstvene zaštite, osim svakodnevnog rutinskog posla, uložili su velik napor organizirajući i pripremajući stanovništvo za ratne okolnosti.

Prvo su sami liječnici educirani o osnovnim principima ratne medicine, posebice kirurgije, zatim su organizirali mnogobrojne tečajeve iz prve pomoći i samopomoći po mjesnim zajednicama i poduzećima. Provedeno je cijepljenje protiv tetanusa cijele populacije koja je bila starija od 50 godina, a liječnici i medicinske sestre su bili važan sastavni dio svake jedinice civilne zaštite, koje su pronalazile i pripremale skloništa.

Najveći posao liječnici opće medicine imali su s rijekama izbjeglica i prognanika koje su se kraće ili duže vrijeme zadržavale u gradu i selima. Kroz Brodsku općinu je u prve dvije godne rata prošlo oko 230 tisuća izbjeglica, od kojih se 30 tisuća zadržalo na duže vrijeme, dok su ostali bili svega nekoliko dana do nekoliko tjedana. Do kraja rata taj se broj ustalio na oko 20 tisuća prognanika i izbjeglica, ali svi koji su prošli kroz brodsko područje ili ostali na njemu dobili su sve medicinske usluge koje su bile potrebne. Pored toga što je za potrebe HVO-a bilo raspoređeno 7 liječnika, a 11 liječnika je premješteno na rad u Prijemno-trijažnu ambulantu Bolnice, primarna je zdravstvena zaštita bila dobro organizirana i nije obavljala samo liječenje već i svu preventivnu zaštitu uključujući i sva redovita i izvanredna cijepljenja školske djece kao i djece izbjeglica i prognanika. Medicina rada, Stomatološka služba i Školska medicina cijelo su vrijeme rata radile, ali u nešto modificiranim uvjetima. U najtežim je ratnim okolnostima vrlo uspješno cijelu Primarnu zdravstvenu zaštitu organizirala i vodila dr. Nevenka Benović.

Higijensko-epidemiološku službu za područje Slavonskog Broda i Nove Gradiške vodili su za trajanja cijeloga rata dr. Stjepan Čeović i dr. Marica Medved. Uspješna organizacija preventivne medicine očitovala se u tome da za cijelo vrijeme rata nije bilo značajnijih epidemija zaraznih bolesti, čak niti crijevnih infekcija u većem broju nego u miru. Služba je stalno vodila brigu o imunoprofilaksi, deratizaciji i dezinsekciji. Posebice su kontrolirani sanitarni uvjeti u Hrvatskoj vojsci i u skloništima. Velik je trud uložen i u osposobljavanje rezervnih izvora vode, pa je redovito kontroliran i kloriran velik broj bunara u gradu i selima, koji su trebali poslužiti kod eventualnog prekida normalnog snabdijevanja vodom.

Bolnica i bolnički krug pogođeni su s tridesetak granata, ali samo je desetak granata pogodilo izravno bolničke objekte, dok su ostale padale u krug između zgrada ili na ogradu Bolnice. U srijedu 25. ožujka 1992. pogođena je minobacačkom granatom ograda Bolnice u blizini glavnog ulaza. Poginula su dva mladića, civila. U nedjelju 3. svibnja 1992. u avionskom napadu pogođen je automobil Hitne pomoći u kojem je poginuo naš vozač Ivan Ivanagić. Medicinski dio ekipe bio je u kući na intervenciji dok je pogođeni automobil čekao pred kućom. U petak 8. svibnja 1992., minobacačkim granatama pogođeni su rezervoar za mazut u bolničkom krugu i zgrada centralnog grijanja. Ranjeno je dvoje naših radnika. U četvrtak 11. lipnja 1992., pogođena je granatom sjeverna strana zgrade Neuropsihijatrije. Oštećeni su krov, fasada, prozori, prostorija Hrvatskog liječničkog zbora i okolno drveće. U četvrtak 18. kolovoza 1992., pogođena je zgrada praonice rublja u bolničkom krugu. Poginuo je naš radnik Vladimir Vujić. U nedjelju 23. kolovoza 1992., izravno je pogođen krov na zgradi ATD-a i Patologije i sudske medicine.